Nagrada Marti Softić na natječaju za poeziju "Malih vinkovačkih jeseni"

Da u našoj školi postoje mladi književni talenti, dokazuje nagrada za poeziju učenice Marte Softić iz 2. razreda gimnazije koja je osvojila 3. mjesto na  natječaju poezije u kategoriji srednjih škola između pedesetak kolega iz cijele Hrvatske. Martina mentorica, prof. Robertina Hrstić, prijavila ju je na natječaj književnog stvaralaštva kojeg organizira Gradska knjižnica Vinkovci za mlade pisce pod nazivom „Male vinkovačke jeseni“. Tom prigodom Marta je, uz osvojeno 3. mjesto, dobila i nagradu u novčanoj vrijednosti od 500 kn.

Učenica i mentorica su pozvane na dvodnevnu manifestaciju „Malih vinkovačkih jeseni“ koja se odvijala 10. i 11. rujna 2022. godine. Uz Martine pjesme ističemo još dva prijavljena rada učenice Sare Živković iz 2. razreda gimnazije i učenice Anđele Paklar iz 4. razreda ekonomske škole.

Prilažemo sve tri navedene pjesme naših učenica.

Zavičaj

Tu još postoje sjećanja.
Čuva ih moj zavičaj.
Na moje tijelo
što se njihalo uz ritam glazbe.
Na okus pršuta i vina.
Na miris ružmarina, lavande i smilja.

Na opiranje rijeke
da svoj kraj ostavim za sobom.

Tu još postoje sjećanja
što ih bude mjesta.
Stajala ja usred polja,
u središtu grada ili na vrhu planine.
Ona još čekaju rijeku da me njima vrati.
Tu još postoje sjećanja.
što naviru dok slušam žubor rijeke.

Još se skrivaju
u smijehu dragih mi ljudi,
u čvrstom stisku ruke,
u poljupcima u obraz.
Tu postoje sjećanja.
U dubini rijeke
što me hladnoćom svojom grije.
U njezinoj snazi da probije put do mene
i vrati moja sjećanja natrag.
Da me vrati gdje i pripadam.
Da me vrati u moj kraj.

Marta Softić, 2.a, 2022.

Kneže Bogočina

Ovako je oduvijek suđeno bilo.
Dok su u me život udisali,
kamenje naslagivali, tijelo mi davali,

znala sam da ću ja
biti svjedok ljepoti tvog života.

Zorom dođe vjetar u djevinu kosu
i miris ognja u zraku.

Ako je ovom savezu suđeno bilo u plamenu završiti,

htjela sam biti vaša Krka
i požar progutati.

Vidim ti u očima što će biti.
Zvijer Svarogova nosi tvoju ljubav,
nosi ju u ponor Brljanov.
Samo je pravo da padnete zajedno.

Ruševina sam pod rukom tvoga oca,
no mojim će mesom dignuti vam spomenik,
sjećanje vaše u temelje ugraditi.

Sad znam da je ovako suđeno bilo.
Gdje god te je zadnji polet ljubavi odveo,
znam da će moje kosti pasti blizu

i pružiti ti dom.

(Napomena: Pjesma je pisana iz perspektive kule Bogočin koja se nalazi u drniškom kraju na rijeci Krki i govori o otmici princeze Miljeve od strane zmaja tijekom vjenčanja nje i kneza Bogdana. Zmaj je uzeo princezu I odnio ju je preko jezera Brljan, a knez Bogdan je skočio u Brljan za njima. Bogdanov otac je nakon toga srušio kulu i dao sagraditi manastir njima u spomen. U pjesmi se kula Bogočin, u kojoj je knez Bogdan odrastao, a koja je srušena nakon njegove pogibije, obraća izravno knezu Bogdanu koji je poginuo zbog ljubavi prema svojoj zaručnici.)

Sara Živković, 2.a, 2022.

Zaljubljenost

Jednom sam negdje pročitala jednu rečenicu.
Kaže: “Bolje stari kruh kod kuće, nego mnoga jela za tuđim stolom.”
Nekako, naizgled je to običan citat koji možeš pronaći na internetu, ali zapravo
vrlo istinit. Ne svima, ali meni je važan.
Proputovala sam i vidjela mnoga mjesta, ali nijedno nije bilo moj dom.
Znaš kako kažu za svijet, da ga prigrliš i voliš takvog kakav je. Da ga trebaš
vidjeti, upoznati. Kažu ti i “još si mlada, proputuj, skrasi se i nađi dobar posao
negdje vani”. Ja ipak mislim da sam najsretnija uvijek bila upravo ovdje.
U svojoj Dalmaciji.
I koliko god voljela svijet, ovdje sam doma.
Moj zavičaj je moj svijet.
Moj kraj je najljepši dio raja.
U njemu se isrepleću najsjajnije zrake sunca. Kada ga gledaš, kao da ispred sebe
imaš kaleidoskop, pa se slike izmjenjuju u milisekundama, sve ljepša od ljepše.
Kaotična je to ljepota. Nepredvidljiva. Puna života. Pa i kad ti nije do života,
more te vrati u život i onda budeš itekako živ.
U mom kraju svi se ljudi smiju, svi dani su lijepi. U mom kraju, za cigaretu
kažemo španjulet, za prkos dišpet i vozimo se feralom, a ne vlakom. U mojoj
Dalmaciji se pušta “Daleka obala”, „Daleka obala“, i onda opet malo „Daleke
obale“.
Do mora, trebam proći 250 skalina. To su vam stepenice.
Živim tamo gdje se fešta i nedjeljom do tri ujutro, iako ideš na posao u šest.
Živim tamo gdje je radost sastavni dio dana.
Ipak, ne moraš biti zaljubljen samo u osobu, možeš biti zaljubljen i u mjesto.

Anđela Paklar, 4.g, 2022.

Tekst članka: Ana Dvorski,  učenica 2.g razreda ekonomske škole